LIFESTYLE     24.07.2018.

Ona je majka. I supruga vojnika

Ona je podizala njihove sinove bez ičije pomoći. Obavezala se na to. I kaže da je srećna. Iako, na kraju dana, poslije svih pelena, kašica, suza, vriske, pobacanih igračaka po podu, zagrljaja i priča za laku noć, ona liježe sama u postelju.

U prvoj fioci čuva njegova pisma. Miriše ih i privija uz grudi.

„Danas smo u bazi. Mislim na tebe. Grli mi djecu. Nedostaješ, ali još samo malo…“

To malo nekada znači par dana, a nekada mjesece iščekivanja. Zadnji su se put vidjeli za Božić. Od tada je prošlo sedam mjeseci. Sinoć je obukla haljinu koju on obožava vidjeti na njoj, crnu na karnere, i ruž za usne u boji zrelih trešanja. Čeka video poziv. Prolazi ponoć. Nema ga. Srce joj lupa u strahu, sazuva se i znojavih dlanova se drži za postelju. Nepomično gleda u prazan ekran. Smjenjuju se i utrkuju kojekakve misli, kao da žele nadmašiti jedna drugu u tom zamišljenom takmičenju preokupiranja nečije glave.

„Pozvaće. Možda je zaboravio na naš sastanak.“

„Kolika bješe vremenska razlika izmedju nas, da nije zvao dok sam kupala Matea?“

„Gospode, sačuvaj ga. Ja ne mogu podnijeti da se njemu nešto dogodi.“

Neke su od „takmičarki“ i munjevitom brzinom su pristizale nove…

U jednom momentu je zaspala. Zgrčena, u položaju ranjene životinje, držeći rukamama stomak, dočekala je jutro. Osjetila je nečiji dodir.

„Mama, mama…“

Otvorila je oči do pola i ponovo sklopila kapke.

„Mama! Jesi dobro? Ti uvijek ustaješ prije nas… Luka je dohvatio kremu i sav se umazao… Mama!“

Pogledala je u telefon. Prazno sanduče. Nijedna poruka. U želudcu je osjećala nešto poput kamena.

„Ustajem dušo. Uspavala se. Pričala sam do kasno s vašim tatom, rekao mi je da vas poljubim i da uskoro donosi brdo poklona. Ajde, pripazi braću par minuta, samo da se presvučem.“

Ustala je i koljenima pala na pod. Zaplakala je prislonivši jastuk na usta. Htjela je da slomi taj tereta kamen, da pregura i ovaj dan da mališani ne primjete kako je loše. I kako ih je slagala da je on sinoć zvao…

Dan kao i svaki drugi. Obično proleti, ali ovaj se odužio. Jedna sekunda zamijenila je minut. Minut cijeli sat. Sat kao godina.  Tog joj je jutra komšinica došla na kafu, prijatna žena u kasnim tridesetim godinama, još uvijek neudata.

„Draga moja, divim ti se. Ja na ovakav život ne bih mogla pristati. Znam, znam, djeca su sve, ali, zar ti ne nedostaje muška ruka, znaš već…“

„Nedostaje mi on. Djeca su tu da mi popune tu prazninu, a i neće uvijek ovako. Objasnio mi je kako to ide s novim regrutima…“

„De, de, jasno je meni, samo ja ne bih mogla. Divim ti se, divim.“

„Znaš… to je ljubav. Pa da se čeka do smrti, ljubav je. Ne mogu je ugušiti daljine, niti poraziti jedva-čekanja. Da lažem kako nije teško, neću. A da sve moram ponovo da biram, opet bih izabrala njega i ovaj život.“

U tom momentu zapištala je poruka.

„Jedina moja. Suzo u mom oku. Ženo koja si veći borac od mene jer sve ovo podnosiš, oprosti mi. Nisam zaboravio, signal se izgubio nakon velikog nevremena koje je zahvatilo cijeli okrug, tek sam sada uspio da se javim. Srećna nam godišnjica živote. Čekaj me. Uskoro ću ja vama. P.S. ne plači.“

„On je?“

„On.“

Udahnula je i tiho zahvalila u sebi. Privukla je usnama medaljon i nježno ga poljubila. U njemu je slika vojnika i nje u bijelom.

„I? Šta ti kažeš ono? Ne bi mogla? Hmm, čekaj samo da istinski zavoliš. Tada nema šta jedna žena ne može.“

Nastavile su da piju kafu. Ta žena u tridesetim koja sumnja. I jedna žena, majka, vojnik bez uniforme koja vjeruje. I uprkos teškoćama može.

Njoj, posvećujem priču kao orden.

 

Napisala Doris Nikolić, dulcinea.xo

Ukoliko ne želiš da propustiš novosti, prijavi se na naš newsletter!
PROČITAJ JOŠ