LIFESTYLE     09.05.2018.

Majka svojoj kćeri: U svetu mangupa ipak ostani samo princeza

Talentovana Doris Nikolić, čiji nam je profil dulcinea.xo često poslužio kao insipiracija, motivacija i čista emocija podelila je s nama, a sasvim logično onda i sa našim dragim čitateljkama da uskoro izlazi njena knjiga.

Ovakvom talentu i umetnosti nismo mogli da ne damo ogromnu podršku, a ona nam je podarila divan deo koji je napisala vodeći se rečima svoje mame, a biće upravo u njenoj knjizi.

Srećno draga Doris! A vi drage naše uživajte u dirljivim rečima.

Rodila sam te nešto prije deset časova uveče. I već sam tada znala da ćeš biti nešto posebno, nešto što će da me raduje i boli.

Javili su kući da je na ovaj svijet stigla djevojčica. Mada, sad već i znaš iz jedne priče da bi se možda više obradovali dječaku. A ja, ja sam te privila uz grudi i nisam dala nikome, pa ni rodu svom, da pokažu kako manje vrijediš. Moja si. I tu počinje moja priča. Da te sačuvam, od tebe napravim ženu. Gledam te. Mislim da sam uspjela.

Izašle smo iz bolnice, gledala si me očima boje crnog bisera, koju nosiš i sada, nakon toliko godina. Promijenila si se, ali one su ostale iste. Da su mi te tog jutra iz naručja oteli, i da sam te našla nakon nekoliko decenija ugledala, poznala bih te baš po njima. Dijete moje.

Dojila sam te, doduše kratko. Odbijala si. Ipak, bila si najmirnija beba, svi govoraše. A govoraše i da nisi lijepa, onako bez kosice. Već te tada počeli ružiti zavidni ljudi. „Neka, neka, i za crnog labuda mjesta u jezeru ima. – Uzvraćala sam ponosno.

Rasla si. Godine su prolazile brzo. Dok sam trepnula, već te stadoh pratiti u školsku klupu. Nosila si haljinice, kosu sam ti vezivala mašnama, hrabrila, pognutu glavicu vrhom svog kažiprsta uvijek podizala gore. Ne nadmeno, već dostojanstveno, kako priliči mojoj kćeri. Učila si i uvijek bila odličan đak. Poslije i student. Pisala si. To je bila tvoja strast. Radovi se slali na razne konkurse, pjesme ti objavljivane u knjigama. Grad je znao za tebe. I nikad o tebi nisam čula ijednu ružnu riječ.

Crni labud postajao je sve ljepši. Momci su nalazili razloge, moguće i nemoguće, da ti priđu. Učila sam te da se ne daješ svakome. Da se čuvaš. S onim kojim odlučiš da legneš, da bude pravi, da te ne iskoristi za noć i ostavi. Čuvala te, al’ te nisam mogla sačuvati. Kažeš: “ Pusti majko, načiniše od mene ovo što sada jesam, ne mari toliko.“ A ja marim. Ostavljali te. Previše dobra, nikome dobra. Niti dovoljna. Svaku tvoju suzu ja sam popila. Svaku tvoju bol ja sam preboljela. Tukli te riječima, ja sam osjetila. Dijete moje. Bićeš jednom majka. Razumjećeš me.

Krhka si, ipak znaš kada trebaš biti jaka. Kristal si, ali si i stijena. Ne znam te objasniti. Čudo moje. Tako te zovem. Bijeli zidovi i metalni krevet slomili bi jače, ti si izdržala. Preljube bi sahranile mnoge, ti si se uzdigla. Bačen kamen spotakao bi spremnije, ti si cvijetom uzvratila. Loši ljudi razočarali bi ostale, ti si u svakom novom nešto dobro tražila. I kako onda da ne kažem da sam kao majka uspjela? Namjerno te nisam učila da budeš mangup i princeza. Svakako je mangupa pun svijet. Ti nosi haljine i ne hodaj po blatu. Ionako od malena ne voliš kad uprljaš obuću. Nisam te učila da budeš glasna, već da znaš i tišinom dosta toga reći. Nisam te učila ono što mnoge majke uče svoje ćerke. Smatrala sam da nema potrebe. Ja sam te rodila da budeš drugačija. I to je sasvim u redu. Je l’ znaš? U redu je da hodaš stazom ljubavi, da slušaš samo svoje srce, da voliš i patiš. U redu je da te ostavljaju, i da ostavljaš sve ono što tebi ne prija. Kad pronadjes, znaćeš da si pronasla za cijeli život, znaćeš kako je biti srećna i voljena žena. I tada ću ponovo znati da sam uspjela, na svoj način.

Djevojčice moja, kćeri koja se kao sin ne rodi. Mila moja, ne duguješ majci ništa. Razumjećeš jednog dana.

A ako te ipak nešto moram zamoliti, biće to da uvijek ostaneš ista. Ne mijenjaj se, ne dozvoli nikome da crnog labuda pretvara u bijelog. I ako ikada tvoj labud bude spuštao glavu ka podu zbog svega što jeste, podigni je vrhom svog kažiprsta ka gore. U tome je smisao svega. Neka bude na majku. Krhka kao kristal, jaka kao stijena. Jer ona može u svijetu mangupa ostati samo princeza. Kao ti.

Ukoliko ne želiš da propustiš novosti, prijavi se na naš newsletter!
PROČITAJ JOŠ